Bliži se Uskrs, a za Uskrs se po tradiciji sprema šunka koja se prije blagovanja odnosi na misu gdje je svećenik blagoslivlja. Od kad znam za sebe, pa sve do prije nekoliko godina, za Uskrs se kuhala domaća šunka, koja je sama po sebi bila puna ukusa bez ikakvih začina. Današnje šunke su mi nekako bez ukusa i pune vode, pa se jedino uz začine, koliko toliko može dobiti neki ukus.
I tako sam jedne godine pred Uskrs na internetu pretraživao neki način da se obogati ukus današnjim šunkama i tako sam naletio na recept po kojem moj otac sprema šunku već nekoliko godina.
Recept je sasvim jednostavan i sve što je potrebno je kupovna rolana šunka,crno vino, začini. Od litre crnog vina napraviti bevandu da barem polovica rolane šunke bude u kupki od crne bevande za vrijeme kuhanja. U bevandu dodati nekoliko češnjeva češnjaka, nekoliko zrna papra, soli po želji, list-dva lovora, ružmarina i kadulje. Neka se sve krčka sat do sat i pol, kada će kupovna šunka bez ukusa biti spremna za Uskršnji doručak ili ručak, a ako nešto ostane i za neki naredni dan.
Negdje sam pročitao da se ovako kuhanu šunku može još zapeći u dizanom ili u lisnatom tijestu, što vjerujem, da je isto ukusno. Čini mi se da već znam kako će biti pripremljena šunka za sljedeći uskrs :).

Sretan i Blagoslovljen Uskrs

Oznake: Uskrs, šunka, vino

Danas sam uživao u hrani. Hm, kad bolje promislim, ja uživam u svakoj hrani, tako da jeo lešo krompir, gulaš od divljači ili hobotnicu ispod peke, ulovim se da sa hranom u ustima ispušta tiho mmmm ili zatvorim oči da bolje osjetim okuse.
Tako da sam i danas uz tiho mmm uživao u fjužnu naočigled jednostavne ali za nepce vrlo ukusnom jelu. Fritaju od šparoga, ako netko nije jeo ali je bar čuo za nju. Još ako su ulovljene u divljini sa svojim rukama i nogama, to je onda još veći užitak, dok nam fritaja draži nepce. Kako god se šparoge našle u vašoj kuhinji, očišćene vrhove šparoga u tavi lagano popržite na maslacu, na kojem se već ljepo opustila sitno sjeckana panceta. Dok se mirisi šire kuhinjom, u tavu na šparoge i pancetu ubacite razmućena jaja, predhodno posoljena i popaprena i naribani parmezan. Neka se sve dobro sljubi i dok je toplo, poslužiti u tortilji od pšeničnog brašna. Mislim da bi tortilje bilo najbolje najbolje napraviti, onako homemade, ali u nedostatku vremena biti će dobre i kupovne. Dok ovo pišem, poželim da sutra za ručak opet budu tortilje sa fritajom od šparoga. Tako su mi pale na pamet i neke varijacije ovog jela, tortilje sa fritajom od šunke i sira, sa fritajom od mladog špinata i pancete, sa fritajom od maslina, i tako dalje i tako dalje.
Toliko od mene,pozdravljam čitatelje sa tihim mmmm.

Oznake: tortilja, šparoga, fritaja

Proljeće je ljudi,proljeće. U proljeće se budi sve u prirodi, cvjetaju razne biljke, budi se životinjski svijet, pčele lete od cvijeta do cvijeta. Odmah se sjetim crtanog filma iz djetinjstva, "Pčelica Maja" i pjesme:

U nekoj zemlji tko zna gdje,
u neko vrijeme tko zna kad,
bijaše pčela malena,
o njoj se priča još i sad.
Ja mislim da se mala pčela zvala Maja,
mala, drska, bistra pčela Maja,
mala pčela što kroz let,
sva u čudu gleda svijet.

I danas opet ćemo sresti malu Maju,
malu bistru, hitru pčelu Maju,
Maju svima dragu Maju,
Maja, Maja, Maja, Maja, Maja
sad pričaj život svoj.

I tako dok pčelica Maja leti od cvijeta do cvijeta, ja ju zamišljam zatvorenih očiju, kako preljeće zeleno-žutim predjelima maslačaka i u ustima osjetim ukus jela koji sam jeo jednog proljeća u "dolini leptira", u Brodu na Kupi.
Jelo je to naših starih koje je mojoj supruzi prenjela njena baka, koji je uz to što je ukusan i izvoran, već je i zdrav. Uvjerenja sam da je sve što je umjereno, je i zdravo, pogotovo ako je iz prirode ili iz domaćeg uzgoja. Jelo osim malo šetnje u prirodi i raspoznavanja divljeg radića ili maslačka, ne traži veliko kulinarsko iskustvo, pa ga može spraviti svatko uz malo volje, želje i vremena.
Znači treba se prošetati, dali sam, sa društvom, ili sa kućnim ljubimcem i u šetnji ubrati određenu količinu divljeg radića (maslačka), prebrati ga i oprati po povratku kući. Ocjediti ga i staviti u zdjelu otpornu na toplinu. U tavici popržiti sitno sjeckanu pancetu koja će pustiti svoju masnoću. Panceta bi trebala biti crunch, crispy i zajedno sa masnoćom koju je pustila, treba ju preliti preko divljeg radića. Dodati na kockice sjeckano tvrdo kuhano jaje, popapriti, posoliti i promješati. Po želji se može pokapati uljem, običnim, bučnim ili maslinovim, kao i pokapati octom.
Srećom ovo pišem iza ručka, pa mi žljezde slinovnice ne rade punom parom. I ja, kao što bi preporučio svaki ljubitelj hrane, preporučam da se prije jela popije aperitiv, a poslje jela vama po želji, vodu, čaj, pivo ili vino, sve će pasat.
U ovo jelo se uz ovaj izvorni oblik može dodati mladi luk, mladi češnjak, kuhani krompir, kukuruz šećerac, ma što vam god padne na pamet.

Ovo čitate na vlastitu odgovornost, sve što pojedete poslje čitanja ovog bloga sami ste krivi.

Oznake: maslačak, divlji radić, panceta, pčelica maja, proljeće

Počela je sezona crijemuša ili medvjeđeg luka koji mu je drugi naziv. Volim medvjeđi luk, ma volim sve što se lukom zove, poriluk, bijeli luk,... I tako mi je supruga jučer zdilala dobru količinu medvjeđeg luka, pa će ovih dana biti na meniju u svemu i svačemu. Eto za doručak je bio sitno nasjeckan u skutu od kravljeg mlijeka, te je dobivena smjesa malo jače pokapana sa domaćim maslinovim uljem, čisto da smjesa bude mazivnija. Nekako mi uz namaz najbolje išla lepinja iz lokalne pekare. Pišem ovo nekoliko sati poslije doručka i još se zadovoljno smješkam, sit i sve ovce na broju :) I kako volim uživat u hrani, jedva čekam ručak, špinat sa krumpirom i pržene srdele. I kakav bi to špinat sa krompirom bio bez medvjeđeg luka. Kućom se šire mirisi i meni već sline cure i koncentracija mi pada. Vrijeme je za aperitiv :)
Skoro zaboravih. Danas će se napraviti i pesto od medvjeđeg luka i lješnjaka, pohraniti u frižider i u sljedećih nekoliko dana će biti upotrebljen zabručak uz špagete ili tagliatelle.
I sada više ne mogu ništa drugo nego napisati mmmmmm i navaliti na ručak.
Ne zaboravite: Za luk je potrebno dvoje :)

Oznake: medvjeđi luk, crijemuš, pesto

Naiskrenije, kad sam čuo drugo jutro, lagano mamuran, dok smo ispijali kavu, da smo večer prije jeli bikova jaja, glas mi je postao tanji, piskutaviji, a osjetio sam i neku bol u predjelu međunožja. Ali najbolje da se vratim na početak i ispričam, ustvari napišem što se događalo večer prije.
Nakon niza novogodišnjih dočeka kod prijatelja ili kod nas, odlučili smo se da 2004.godinu dočekamo u restaurantu hotela „Mance“ u Brodu na Kupi. Rezervirali stol za nas šest osoba ali samo sa četiri stolice, za Arijanu, Mariju, Renatu (mala R) i Pepa, jer smo nas dvojica (Damir i ja) imali svoje sjedeće mjesto (invalidska kolica). Noć je bila topla (za jednu zimsku noć) i bilo je lijepo prošetati do restauranta koji je po našem dolasku bio skoro pa pun. Smjestili smo se za stol i uvidjelida smo ne tako daleko od muzike, koja nije baš oduševljavala svojim izvedbama pjesama u novogodišnjoj noći, dok su decibeli koji su izlazili iz zvučnika bili približno kao na koncertu hard rock – metal grupe Rammstein.
Naručili smo vino, Malvaziju, koja je odlično pristajala uz sva jela kojima su nas obasipali tokom večeri. Bilo je tu specijaliteta od divljači, salame, pršut, dok smo za glavno jelo, zahvaljujući poznanstvu sa vlasnikom, mogli birati iz vrlo bogatog menija. Nakon promišljanja cure su se odlučile za ukusnu janjetinu, reš pečenu, dok smo se mi dečki odlučili za saltimboccu romanu (teleći file umotan u pršut), uz obilje priloga i salata. Saltimbocca je bila meka, sočna, ukusna, a želudac kao da je govorio: „Neznam šta to jedeš jer nemam oči, ali samo šalji dalje jer je to što stiže, odlično“. I tako smo uživali u delicijama ni ne sluteći da smo umjesto telećeg filea jeli bikova jaja, ali ukusna bikova jaja (bol). Naravno, bilo je tu plesa, ooo još kakvog plesa, jer sve te delicije što smo pojeli, sve je to trebalo potrošiti. Mrdalo se guzama, glavama, ramenima, dok su neki balansirali na zadnjim kotačima od kolica (to nisam bio ja). Vjerujem da bi nam bilo još ljepše i ugodnije, da bi se zadržali u restaurantu još duže da je muzika bila bila tiša, pa smo se oko 3 ujutro odkotrljali do kuće gdje smo nastavili druženje do ranih jutarnjih sat.
Hvala ekipi hotela „Mance“ na delicijama u kojima uživali, a posebno na bikovim jajima, koje vjerujem da ne bih imao prilike probati, da ih nisam probao tu večer.

Oznake: hotel Mance, bikova jaja

Na vrhu brda s kojeg se vide polja pamuka sve dokle pogled seže, u mirnom seoskom krajoliku Južne Karoline, u hladu stoljetnog hrasta, mlada djevojka u bijeloj haljini i šeširom i mladi južnjački časnik uživaju u hrani pripremljenoj ranije, nakon čega konzumiraju crno vino, dok je nedaleko od njih kočija sa konjskom zapregom. Tako je izgledao moj zamišljeni piknik.
Jedno proljetno jutro, Jube i ja probudimo. Sunce je već počelo polako ulaziti u dnevni boravak, a mi smo uz jutarnju kavu odlučili smo da ćemo taj dan provesti u voćnjaku i napraviti piknik.
Mogli smo otići u lokalni dućan po neke namirnice za piknik ali se Jube odlučila da će sve pripremiti kod kuće i vješto i na brzinu je pripremila pohani kruh (na slano), prženu domaću slaninu i narezala crveni luk. Navedeno je posložila u termo posude, crveni luk u plastičnu posudicu, da ostane svijež i sve je posložila u lijepu pletenu košaru od vrbe, gdje se već nalazio pribor za jelo i krpa. Naravno, na piknik se ne može ići bez nekog alkoholnog pića, a mi smo se odlučili za rakiju od jabuke kao aperitiv, pivo, vino i jamnicu za poslije. To je Jube spremila u prenosni frižider, koje je pomoću elastičnih guma pričvrstila na stražnji dio mojih elektromotornih kolica. Prenosni frižider se uklopio na stražnji dio kao da je rađen po narudžbi.
Do voćnjaka smo imali nekih 650 metara koje nikad nisam brojao (asocijacija na Balaševićeve stihove iz pjesme „Ne volim Januar“) i do njega smo prolazili uz kuće i dvorišta naših susjeda sa kojima smo se pozdravili, a sa nekima smo stali i popričali. Kao i uvijek gdje god krenuli, dali u šetnju ili na put sa autom, sa nama je bila naša mala bijela psina Boby Lee, naš čuvar kuće i dvorišta sa tri strane dok je na četvrtoj strani čuvao državnu granicu sa Slovenijom, točnije rijeku Kupu. Boby Lee ima i zadaću (bar je to on tako zamislio) da označi svaki kraj zida, ograde, svaki grm, busen trave čak i neki veći kamen. Tako je bilo i tog dana dok smo prolazili cestom put do voćnjaka, on je pretrčavao cestu s jedne strane na drugu, označavao i povremeno zastajkivao da provjeri dali ga pratimo, te bi odmah nastavio svoju zadaću.
Kad smo stigli do voćnjaka, koji je bio pokošen, a izgledao je, po riječima našeg susjeda Edića, kao Wimbledon, krenuli smo prema sredini, do jednog drva jabuke, gdje se nalazio masivni stolić i pokraj njega dvije klupice, naše odredište našeg piknika. Mali Raj na Zemlji, mitsko mjesto Shangri-La.
Sunce je već oko 10 sati lijepo grijalo, a drvo jabuke je davalo sasvim dovoljno hlada da nam bude ugodno dok uživamo u konzumaciji pripremljene hrane i ohlađenog pića.
Ohlađena rakija od jabuke (ne one ispod koje smo sjedili) koju smo ispijali u malim gutljajima, fino nam je otvorila apetit, te smo krenuli uživati u naočigled jednostavnim ali za nepce ugodnim ukusima hrane (pohani kruh, pržena slanina i crveni luk). Kad k tome dodamo i svježi zrak, ugođaj konzumiranja se povećava, jer je dobro poznato koliko se vole hrana i svježi zrak. A ne smijem zaboraviti ni našu malu bijelu psinu koji inače redovito ima svoje piknike na raznim mjestima diljem dvorišta. Tako je i njemu ovaj piknik izmamio osmjeh na lice, pogotovo nakon uživanja u hrani.
Nakon odlične hrane zahvaljujući prenosnom frižideru Jube je popila hladnu Union pivu, ja hladan gemišt od Žlahtine, što je bila točka na „i“ našeg piknika i zaokružilo ga u jedan predivan dan, kojeg se rado sjećam u ovim kišnim jesenjim danima.
Za jedan savršen dan u Raju na Zemlji, Shangri-La, meni je bilo dovoljno što je sa mnom bila moja Jube, što smo jeli jednostavnu, ali za taj piknik savršenu hranu, što je sa nama bio Boby Lee, taj dan nikada zaboraviti neću.
Sad više ne zamišljam piknik kao u „Sjeveru i Jugu“, nego onako kako sam ga doživio.

Oznake: Shangri-La, Jube

Osvjedočeni sam ljubitelj ljutog fish paprikaša, pilećeg paprikaša, perkelta od kunića, pohanog šarana, suhih proizvoda od mesa, čvaraka, kobasica, kulena, šunke, slanine, raznih slastica, kolača, torti i mnogo drugih divnih i ukusnih jela koje nisam spomenuo, a koje mi draže nepce i na sam spomen. Tako sam se hranio od kad znam za sebe, pa sve dok nisam otkrio morske plodove, promijenio prehrambene navike i izbalansirao kontinentalnu i primorsku kuhinju. Naravno, i dalje sam ljubitelj ljutog i svega navedenog, što sam uvijek objašnjavao svojom madžarskom krvi, no postao sam i izraziti ljubitelj plodova mora. To je zasigurno zbog morske vode koje sam se napio u više navrata na brojnim izletima uz more, prilikom udaha u potpuno krivo vrijeme dok sam plivao... Ali to je već neka druga priča. Za neki drugi blog koji će se baviti mojim sportskim “podvizima” :)

No, vratimo se sveopćem oduševljenju plodovima mora... Jednog jesenskog vikenda, prije malo više od četiri godine, prilikom posjete dragih prijatelja, male R i Pepa, ostao sam potpuno oduševljen jednim jelom od mrkača, koje je chef Pepo pripremio, doslovno, za polizati i prste i tanjure.

Za one slabije upućene, mrkač ili, na standardnom hrvatskom, muzgavac je glavonožac, a najbliži mu je srodnik hobotnica, na koju i neopisivo liči i za koju ga, nepažljivo oko vrlo često može zamijeniti. Rod su mu i sipa, lignja i totan. Mrkač i hobotnica su sličnog vrećastog izduljenog oblika tijela s osam jednakih krakova oko usta. Za razliku od hobotnice, mrkač na krakovima ima jedan red pipaka. Krakovi su u presjeku okrugli, a duljina im je od tri do pet puta veća od duljine tijela. Krakovi i tijelo su mu obavijeni sluzavom kožom. Mogao bih o mrkaču, tom malom lukavom predatoru iz potaje, iz perspektive biologije, pisati još, ali vratimo se gastronomskim užitcima koje mi evocira i njegov sam spomen njegovog imena, jer što se većine gurmana tiče, na pitanje kakva je mrkač životinja, odgovor je jednostavan - ukusna.

Dok je spremao jelo, chef Pepo je bio koncentriran i ništa ga nije dalo omesti. Najprije je očistio oko 2 kg mrkača koji su bili zaleđeni nekoliko dana, da bi bili meki. Nakon mrkača očistio je oko 2 kg krumpira, narezao ga na ploške i posolio. Za vrijeme dok se krumpir lijeno odmarao u zdjeli, očistio je 5 većih glavica crvenog luka i uz pomoć ribeža naribao ga na tanke rezance, slično pripremi kupusa za salatu. Vrijeme odmora krumpira je završilo, pa ga je chef Pepo krenuo slagati u lim za pečenje viših stranica i to tako da je otprilike trećinu krumpira složio uz jednu stranu lima, pa je do krumpira složio polovicu očišćenih mrkača, pa polovicu naribanog luka, pa opet trećinu krumpira, pa drugu polovicu mrkača, pa drugu polovicu luka, da bi, na kraju, složio i preostalu trećinu krumpira uz drugu stranu lima za pečenje. To je izgledalo kao torta sa tri kore, sa filom od mrkača i luka između svake kore, ali gledano sa strane.

U svaki red krumpira je ugurao po dva lovorova lista i grančicu ružmarina. Tako složeno jelo je zalio sa 2-3 decilitra finog crnog vina i izdašno začinio maslinovim uljem. Zatim je lim prekrio aluminijskom folijom, da bi svi sokovi ostali unutra i sljubili međusobno u nezaboravnu aromu i stavio ga u pećnicu na 200°C. Nakon otprilike 90-120 minuta pečenja pod folijom, chef Pepo je maknuo foliju i lim vratio u pećnicu na još 30 minuta da višak tekućine ishlapi i da se sve još malo zapeče.

Ne moram vam posebno opisivati stanje i nestrpljivost svih prisutnih koja je dostigla vrhunac samo od miomirisa kojim se je kuća potpuno ispunila onog trenutka je Pepo izvadio lim iz pećnice i svečano objavio da bakanalije mogu početi.
Uz, gotovo pa orgazmički užitak objedovanja Mrkača ŕ la Pepo, lagano smo ispijali pravu vrbničku Žlahtinu koja nam je decentno hladila nepca u kontrapunktu s iskonskim okusima, koji su nas kao vjetrovi Odiseja, vodili na putovanja Mediteranom na jednak način kao što je Prousta odvodio u djetinjstvo okus kolačića Madleine.

Dok smo se chef Pepo i ja odmarali u, slobodno mogu reći, post koitalnom polusnu izazvanim ukusnim obiljem koje smo upravo blagovali, naše drage djevojke su ispekle palačinke koje su nadjenule marmeladama raznih vrsta koje je moja supruga vrijedno spremila. Bilo je tu svega. Od marmelade od šljiva i čokolade, preko marmelade od bobica bazge, marmelade od jabuke i buče sve do, moje omiljene, marmelade od malina...

I dan danas, kad se sjetim te fešte od mrkača, ne znam gdje nam je to sve stalo.

Čista misterija.

P.S.

Pozdrav maloj R i Pepu :)

Oznake: hrana

Jedne godine pri kraju prošlog stoljeća, na sasvim običan zimski dan, supruga i ja smo se se uputili preko granice u posjetu prijatelju. U Sloveniju u mjesto Potok, samo 2 km od graničnog prijelaza Brod na Kupi.

Moj prijatelj živi u Rijeci, ali često vikendom odlazi u starinu. Tada sam ga poznavao tek neko vrijeme (nekih godinu i par mjeseci ), ali sam znao da je veseljak i čovjek za feštu. Dobričina. Kako je tada on tek nedavno upoznao svoju djevojku, tako je to bila prilika za bolje upoznavanje i druženje.

Vrijeme je bilo hladunjavo, a temperatura tek nešto malo iznad nule. Taman da nam se, u bunkeru prijateljevog auta, pivo ohladi baš onako kako treba. Za razliku od okolice, u kući grijanoj na drva, nosili smo kratke rukave.

Sreća je da smo došli, jer, kako nam je napomenuo po dolasku, neće biti viška piva, koju bi, inače, morao vratiti u mali lokalni dućan. Društvo za ispijanje piva bilo je u punom sastavu. Otvorili smo boce i nazdravljanje je krenulo. Naravno, u moru najsmiješnijih zdravica kojih smo se mogli sjetiti, nazdravljanja svemu i svačemu, nazdravili smo i njegovoj djevojci koja ne pije alkohol, jer se nazdravlja osobi, a ne piću :)

I tako, riječ po riječ, uz jedno tonu smijeha i od davnina poznatu činjenicu da pivo ne popravlja samo raspoloženje već i apetit stigao je i trenutak kada je valjalo nešto i prigristi. Zameziti. Onako, usput. Red priče, red grickanja, red smijeha...

Nije nas ni pitao, nego kao da nam je pročitao misli, izvadio je friški bijeli kruh (još je bio vruć i kora mu je pucketala dok ga je rezao) iz male pekare u Brodu na Kupi, u kojoj peku najbolje žemlje koje sam ikad probao, ali o njima možda neki drugi put. Iskreno, mislio sam da bi mi, uz pivo, i sam kruh bio dovoljan, ali kad sam taj isti kruh probao sa zasekom, ta mi misao više nije padala na pamet. Kruh bez zaseke više nije imao smisla. Nikad. Bila je to ljubav na prvi zalogaj. Mislim na kruh, zaseku i sebe. Menage a trois, koji ću upražnjavati često, ali ne i prečesto da mi ne dosadi. Kad zaseki dodamo i savršeno ohlađeno pivo (i to na prirodnim načinom u bunkeru automobila) dobijemo čaroban spoj okusa koji drago nam društvo baci u jednostavan gastro-delirij.

Zaseka je, u stvari, prema receptu koji sam dobio od prijateljeve mame, vrsta paštete spravljena od slanine, češnjaka i svinjske masti. Priprema je brza i jednostavna - 300 g kuhane, pečene ili dimljene slanine narežemo na sitnije komade i sameljemo u mašini za meso (popularnoj flajšmašini), s nekoliko češnjeva češnjaka. Jednako dobar, a sigurno brži i jednostavniji rezultat možemo dobiti i korištenjem kuhinjskog multipraktika.

Kad je smjesa dovoljno usitnjena, tj. kada, da se moderno gastronomski izrazim, dobije finu kremastu strukturu, prebacimo je u zdjelicu i prelijemo otopljenom svinjskom masti. To se je radilo u stara vremena da bi zaseka mogla dulje stajati. Ja sam, osobno, izbacio mast i pojednostavio recept do kraja, jer zaseka i tako ne izdrži dovoljno dugo da se stigne pokvariti. Plane i nestane u trenu.

Uh... od ovog prisjećanja na uspomene i okuse sam baš ogladnio... Idem namazati malo zaseke na tostirani raženi kruh i sve zaliti pivom ohlađenim u podrumu. Pa i vrijeme je da se počne konzumirati zimska, jača hrana. Jučer je pao prvi snijeg :)

Oznake: hrana

postoji jedan mali otok u tirenskom moru, stromboli, nedaleko sicilije i na njemu je vulkan, koji ima svoju konstantnu aktivnost više od 2000 godina. Otok je zapravo vulkanski stožac koji strši iz mora 926 metara uvis, površine samo 12,5 km2. Na otoku živi oko 500 stanovnika koji se bave poljoprivredom i ribarstvom. Zadnja veća erupcija bila je 2002. godine kada je izlijevanje vulkana prouzrokovalo manji tsunami, a procjenjuje se da je najveći val bio visok 10 metara.
nemam namjeru pisati mnogo o otoku i vulkanu i njegovim erupcijama nego o jednom jelu sa kojim vulkan djeli isti naziv. priznajem da za otok nisam čuo dok nisam probao to jelo i onda ga išao guglat. tada sam shvatio zašto dijele isti naziv.
prvi puta sam strombole probao prije 15-ak godina, kad mi ih je supruga pripremila i oduševio sam se jelom i od toga dana su mi među top 10 jela koje sam probao. postoje razne varijacije stombola, sa lisnatim tijestom, sa tijestom za pizzu, sa raznim nadjevima i vjerujem da su svi odlični ali ja znam jedan recept i takav nisam našao na netu.
najprije je potrebno umijesiti tijesto od 2,5 dcl vode, 3 žlice djevičanskog maslinovog ulja, 1žličica soli, 400 gr oštrog brašna i 1 žličica instant kvasca, pustiti da odstoji jedan sat. dok se tijesto diže potrebno je pripremiti nadjev. 250 gr bijelog mesa od piletine izrezati na kockice veličine 1-1,5 cm, 250 gr sira (gaude ili nekog drugog topljivog sira) izrezati na kockice kao i meso, 2 veće glavice crvenog luka izrezati na krupnije komade. tijesto razvaljati na pobrašnjenoj površini, približne debljine prsta i na razvaljano tijesto rasporediti narezano meso, sir i luk i 4-5 žličica maslaca. sve posoliti po ukusu i jače popapriti. zatim sve zarolati u štrucu i prebaciti u lim za pečenje, koji je predhodno premazan uljem. zagrijati pećnicu na 180 C i peći 35-40 minuta.
tek kad se onako toplo prereže,vidi se zašto je ovo jelo dobilo naziv po vulkanu. istopljeni sir curi kao lava, a para koja se stvorila od sočnog mesa i luka kuhanog u utrobi štruce, uzdiže se u vis kao dim prilikom erupcije vulkana.
na gornji stranu štruce prilikom serviranja može se staviti žlicu-dvije hladnog kiselog vrhnja da omekša koru.
osobno više volim kad se stromboli ohlade jer tek tada dolazi do izražaja papar kojeg je potrebno staviti više,na nadjev, da se onako baš osjeti i sočnost crvenog luka rezanog na krupnije komade.
uz strombole mi najbolje ide lovranski bambus, što je kombinacija bijelog vina i kole (coca-cola).
možda jednom posjetim otok da provjerim njihov način spremanja strombola i da im prenesem svoju verziju.

Oznake: hrana